Meet you there

Eto za početak htio bih sad malo za promjenu napisati nešto a da nije priča ili štafeta. U zadnje vrijeme se osjećam kolko dobro toliko i loše. Baš razmišljam o svemu čemu se imam veseliti... a mnogo je toga u zadnje vrijeme, a opet imam i za dosta toga žaliti. Vjerujem da će se svima ova pjesma koju sam stavio učiniti poznatom. Naime meni se sviđaju i riječi i sama pjesma i nekako mogu opisati ono što se događa oko nas. Nekako mi se čini da sve oko nas propada, a mi ništa ne činimo, mi nikako da zaustavimo to propadanje... kud svi turci tud i mali mujica... No ja se uvijek trudim ostati na površini, pokušavam svoje najbliže i najdraže povući sa sobom ili barem zaustaviti njihovo propadanje, no to je ustvari težak posao kada ga radiš sam...
Ustvari malo bolje kada sagledam sve što radimo radimo sami, radimo to samo mi i nitko više. Uvijek je dobro imati podršku, ali podrška je samo to... podrška i ništa više, a ponekad je jako teško ići sam, ponekad podrška sama po sebi nije dovoljna. No sada eto napokon dolazim na temu. Puno je prijatelja, al malo je onih pravih za koje znaš da će dat ne jednu neg obje ruke u vatru za tebe. Ja sam hvala bogu sretna osoba po tom pogledu i postoji najmanje jedna osoba koja bi dala obje ak ne i treću ruku ;D za mene u vatru.
I tako ja svake večeri kad legnem u krevet razmišljam o jučer, razmišljam o danas, razmišljam o sutra... razmišljam o budućnosti ponajviše i što vidim? Jednog dana vidim sebe s nekim poslom, vidim se kako dolazim kući, kako me dočekuju djeca i žena, kako smo svi sretni i zadovoljni, a onda se sjetim da su to ustvari ni manje ni više nego filmske scene. Istina, možda se i dogodi, ali teško... ja se naravno iskreno nadam svemu tome, nadam se da ću jednoga dana imati obitelj i da ću biti sretan zbog toga, da će mi to biti poticaj, a ne teret. Do tada mogu samo se nadati i zamišljati.
Ali što više prolazi danas i što više dolazi sutra primjećujem baš ono što mi i kaže naslov ovog posta a to je da nema sutra... Sutra polako nestaje, iščezava zajedno s mojim mislima, ja tonem u san, a te me misli ponekad proganjaju i u snu. Vidim sebe samog, starijeg čovjeka koji gleda album sa slikama, koji se smije na neke i plače na druge, vidim čovjeka koji izvadi jednu sliku iz tog albuma pogleda je malo bolje, nasmije se i samo zatvori oči... više se ne budi, barem je umro sretan.
Ostanite mi dobri, lijepi i pametni.

Teško je živjeti u ovome svijetu, teško se nositi s ovim brigama i teško je sve to podnijeti. Petar je to znao, ali uvijek se borio protiv toga, nije dao da ga život pregazi. Tako je jednu večer prije spavanja odlučio u svome malome stanu pripremiti si nešto za večeru. Dugo nije kuhao, no opet kuha za sebe. Uzeo je iz friždera jedan koma mesa, ranije ga je već premazao vegetom i ostalim začinima, stavio ga je na dasku i razrezao na 4 dijela. Svaki dio bio je otprilike velik kao dlan bez prstiju. Zatim je uzeo jednu tavu i nalio malo ulja u nju, razmazao je ulje i zapalio plamenik maloga štednjaka. Nakon što se tava zagrijala stavio je na nju meso koje je zacvrčilo i ubrzo se mogao osjetiti primamljivi miris iz kuhinje koji bi i najsitije natjerao da jedu još. Istina, Petar nije bio neki kuhar no sve što je i spremao uvijek je spremao za sebe, a sve što je naučio naučio je od majke kada je kao mali puno vremena provodio u kuhinji s njom. Nakon što je ispekao meso stavio je više ulja u tavu i pusti ga da se grije. Izvadio je 2 krumpira iz friždera, oprao ih, ogulio i narezao te zatim ispekao u tavi. Imao je i veliku sivu papigu, Žakoa. Papagaj se zvao Mel. Mel nikada nije bio u kavezu, Petar je jako volio životinje i smatrao je mučenjem da tako velika ptica mora biti u nekom kavezu, isto tako nije mu podrezivao krila pa je Mel povremeno poletio u tom malome stanu.
Mel je jako volio Petra, papige su monogame životinje a Petar je to znao. Mel je imao mnogo prilika pobjeći i niti jednu nije iskoristio. Taman kada je Petar spremio večeru Mel je dogegao podom do njega. Petar ga je stavio na svoje rame i počeo pripremati stol za večeru u dnevnome boravku. Mel nije znao oponašati puno ljudskoga glasa, no znao je reći stvari poput svojega i Petrovog imena, znao je pozdraviti i znao je još par stvari, ali je brzo učio. Iako nije puno pričao sve bi razumio. Petar je bio prosječnog izgleda, bio je srednje visine, imao je zelenkasto plave oči, a jedina stvar oko koje su se ljudi znali svađati je bila boja njegove kose jer je Petar imao jako svijetlu kosu. Ljudi su se svađali je li njegova kosa plava ili smeđa, no ustvari ona je bila nešto između tj. nešto što se nije moglo sa sigurnošću reći jer bi tokom ljeta kada je sunce jače posvijetlila pa bi bila više plava dok bi zimi potamnila i bila više smeđa. Sve u svemu Petar se nikada time nije zamarao, jedino ga je povremeno mučio ožiljak iznad desne obrve koji se protezao skroz do kose.
Taman kada je Petar postavio stol i sve netko mu je pozvonio na vrata. Pogledao je na sat u boravku, bilo je već dosta kasno da bi netko dolazio u posjet, ipak ne ideš nikoga posjećivati kada je pola deset. Petar je otvorio vrata a na pred njima je stajala mlada djevojka. Imala je crnu kosu srednje duljine koja je ispod male kapice izgledala pomalo smiješno. Bila je prosječne visine za djevojku, izgledala je vrlo mlado, no to je bio samo izgled, ustvari nije bila jako mlada, ali je bila mršava pa je možda to pridonijelo tom mlađahnom izgledu. Pomalo zbunjeno ju je pogledao, sa sobom je imala jednu malu torbu i ruksak, nije bila baš obučena za hladno vrijeme koje je bilo vani i tresla se od hladnoće. Petar ju je upitao da što treba ili koga traži.
Djevojka mu je odgovorila:
- Tražim Mariju Ivković. Ona tu živi ili je živila ako se ne varam.
- Da, živila je no odselila se prije dvije godine, od tada ja tu živim. A vi ste?
- Ja sam njena kćer. - Petar je ostao zatečen.
- Kćer? Gospođa Marija mi nikada nije rekla da je imala kćer u ono malo što smo razgovarali, a i sigurno nije izgledala kao da je ikada rodila, to se na majkama primjeti.
- Uvjeravam vas da sam ja njena kćer. Ime mi je Vesna Ivković. – još uvijek sa sumnjom u pogledu Petar joj je odvratio.
- Ja sam Petar Maničić, vidite piše na vratima.
- Da vidim, zato sam se i začudila.
- Oprostite želite li ući unutra da porazgovaramo, nije baš pristojno od mene što pričam s vama na vratima.
- Ne bih vam željela smetati, a znate li možda gdje se odselila moja majka?
- Uđite unutra molim vas. Odgovorit ću vam na sva pitanja koja imate.
Djevojka je ušla u Petrov stan, nije bio velik, gledala je slike na zidu i odjednom začula glas «Dobra večer.» Pogledala je na stol, a na stolu je stajao Mel. Gledao ju je sa svojim smeđim tamnim očima i očekivao njeki njen odgovor. Ona ga je zbunjeo pogledala i rekla «Večer.»
Mel se okrenuo i vratio se natrag do raspremljenog stola, čekao je Petra da mu da mali komadić mesa iako si je mogao i sam otkinuti malo sa svojim jakim kljunom, no nije bio pohlepan. Vesna je odložila svoju torbu i ruksak kraj stolca na koji je sjela. Petar ju je pitao želi li možda nešto za piće ili možda da mu se pridruži na večeri. Djevojka je sve odbijala jer se osjećala kao stranac, a to je ustvari i bila. Djevojka ga je ponovo priupitala za njenu majku
- Ne znam kamo se odselila, znam samo da više nije u ovom gradu. A kako to da vi ne znate?
- Ja sam se pred par godina posvađala s majkom i pobjegla sam od doma. Uglavnom bilo mi je dosta svega i odlučila sam se doći ispričati jer dosta mi je bježanja i skrivanja.
- A imate li gdje ostati preko noći?
- Nemam ali sigurno postoji negdje u blizini kakav hotel ili nešto. - Petar je malo zastao, prijestio se nečega od ranije pa je nastavio.
- Da postoji, ali u njemu, vjerujte mi, nećete spavati sami. – Vesna ga je začuđeno pogledala, nije joj bilo jasno, postavila je novo pitanje.
- Kako to mislite?
- Pa recimo samo da pred dvije i pol godine sam ja odsjeo u tom hotelu pa se ispostavilo da imaju problema s različitim insektima i štakorima.
- Dobro, ali ipak je to bilo pred dvije i pol godine.
- Gospođice ovo vam je jako siromašna četvrt, ako ste prije živjeli ovdje vjerojatno to i sami znate, ako želite otići neću vas zadržavati no slobodno možete prespavati kod mene. - Vesna je ostala začuđena.
- Oprostite ali vaša gostoljubivost je i više nego očekivana, no neću moći prihvatiti vaš prijedlog.
Petar je sjeo za stol i počeo večerati. Ponovo je priupitao Vesnu želi li nešto za večeru i da je sigruno gladna i uvjeravao ju je da ima i više nego dovoljno. Vesna je bila gladna, nije jela ništa od jutra otkako je krenula na put, no pokušavala je to nekako sakriti. Pristala je na večeru a zatim je Petar donio još jedan tanjur i još jedan set vilica i noževa za Vesnu. Rekao joj je neka slobodno skine jaknu i da se ne boji Mela, da je on kao malo dijete. Kada je Vesna sjela za stol i počela jesti zajedno sa Petrom Mel joj je prišao i stajao ispred nje na stolu.
- Sigurno ga zanima hoćete li mu dati komadić mesa. On je takav, ispituje dobrotu ljudi.
Vesna je pružila ruku i dala mu je mali komadić mesa koji je Mel primio u svoj kljun i odnio natrag do Petra, tamo ga je polako žvakao i pojeo.
- Sigurni ste da ne želite ostati preko noći? Meni neće biti problem spavati u fotelji, već sam mnogo puta zaspao u njoj nakon dugonoćnog rada.
- Hvala vam ali zbilja ne treba, snaći ću se nekako. – Vesna je odgovorila sa polu punim ustima.
- Nije da zabadam nos, ali koliko novaca imate sa sobom? – Vesna je taj trenutak progutala ono što je imala u ustima i rekla.
- Malo, jako malo. Puno sam potrošila da stignem ovamo.
- I kako onda mislite platiti hotel?
- Ako bih vas mogla zamoliti da mi ne govorite vi prije nego što odgovorim na vaše pitanje, zovite me rađe Vesna.
- I onda se nemojte niti vi meni obraćati sa vi, zovite me Petar.
- U redu Petre. Što se tiče hotela za noćas ću sigurno imati dovoljno novaca.
- Pa zar ne bi bilo možda pamentije da si to sačuvaš za nešto što će ti trebati ovih dana? – Petar je inzistirao da pomno razmili i iskoristi ponudu koja joj se nudi, ipak Vesna ga nije poznavala i njen strah je bio glavni razlog tom suprostavljanju da ostane tokom noći. Isto tako nije znala ima li možda Petar djevojku i ako ona dođe ujutro na vrata što bi mogla pomisliti. No najviše od svega bilo ju je strah Petra jer iz iskustva je znala da ljudi koji su uvijek isprva dobri i gostoljubivi, koji su na oko bezazleni su zapravo vukovi u ovčjoj koži. Ali nije znala da Petar nije bio takav. Naime Petar je izgubio roditelje u automobilskoj nesreći kada je imao 15 godina. Bio je to strašan sudar jer je on sam imao sreće što je ostao živ, spasilo ga je baš to što je sjedio na stražnjem sjedalu jer su njegovi roditelji poginuli unatoč zračnim jastucima i mnogim drugim sigurnosnim stvarima.
Te noći vraćali su se sa vjenčanja Petrove sestrične. Vani je padala ledena kiša i Petrov je otac, unatoč tome što je vozio polako i što nije bio pijan, počeo gubiti kontrolu nad autom. Auto je proklizao s ceste i nastavio niz blagu padinu. Iako je on držao kočnicu auto je klizio po mokroj zemlji i šljunku ubrzavao, nakon nekih 5-6 sekundi klizanja naletio je na drvo i okrenuo se na bok i kližući sa krovom nabio u drugo drvo i tu je stao. Na kraju se ispostavilo da njegovi roditelji bi vjerojatno preživjeli da nisu bili vezani, no to je Petru pružilo malo utjehe. Idućih par godina živio je kod te sestrične, imao je neki osjećaj da joj je, a i njenom mužu teret, pa kada je navršio 20 godina odlučio je otići svojim putem. Otkako je završio srednju počeo je raditi, a kada je našao stalan posao odselio se. Kupio si je taj mali stan, a pošto je često bio sam kupio si je i ljubimca pred pola godine Mela. Isto tako priča kako ga je kupio također je bila čudna. Kada je došao u pet shop i gledao koju bi si životinju uzeo odma mu je za oko zapeo Mel. Bio je još jako mlad, nije imao niti svo perje. No gledao je Petra svojim velikim smeđim očima i nije skidao pogled s njega. Kada je Petar obišao sve ostale živoinje definitivno se odlučio na pticu, mislio je kupiti i akvarij, no osim što je bio skup ne bi ga imao gdje staviti. Tako se odlučio za Mela koji također nije bio baš jeftin, no zašto se odlučio za njega. Jednostavno gledao je ostale ptice i činile su se jako sretnima, jedino mu je Mel djelovao nekako tužan. Petar ga je iz tog razloga kupio, mislio je da mu može pružiti dovoljno ljubavi da ga razveseli.
I s vremenom se pokazalo da je bio u pravu, Mel je dosta toga naučio od Petra i zavoljeo ga je. Uvijek se veselio kada bi ga vidio i uvijek bi bio tužan kada bi Petar odlazio, no znao je da će se vratiti. S vremenom je počeo oponašati njegov glas. Petru nikada nije bilo na umu naučiti ga to, ali kada je vidio da je Mel sam voljan znao je odvojiti vremena za njega i pričati mu dok bi ga Mel pažljivo slušao. Prvo što je naučio bilo je vlastito ime pa zatim Petrovo. Tek onda počeo je učiti fraze i izraze, kada se koji primjenjuje i takve stvari. No otkako ga je kupio Mel je Petru postao svakodnevno društvo jer Petar nije imao prijatelja osim onih s kojima je radio, no s njima se samo na poslu i družio. Zato mu je i svako društvo dobrodošlo, čak i ovo nenadano kao što je bila Vesna.
Vesna je neko vrijeme razmišljala dok je jela s Petrom i Melom kao društvom.
- Dobro recimo da si u pravu. – nastavila je Vesna – Recimo da će mi trebati novac ovih dana pa ću prihvatiti tvoju ponudu da ostanem.
- Onda dobro, nakon večere ću pripremiti krevet, pa čim misliš leći slobodno izvoli. Ja još moram izračunati neke stvari za posao i pripremiti nešto tako da sam sutra bez brige. Ipak je sutra subota. – Nadodao je mirnim glasom u kojemu se moglo primjetiti olakšanje što je sutra vikend.
- Petre hvala ti još jednom, ne znam kako da ti se za ovo odužim. – rekla je Vesna nemirnim i nesigurnim glasom jer još uvijek je osjećala strah, no što je više vremena provodila s Petrom to je njen strah bio manji.
Nakon što su pojeli Petar je počeo mjenjati posteljinu na krevetu, a Vesna je htjela se nekao zahvaliti pa je odlučila oprati suđe. Bilo joj je neugodno jako što je Petar toliko gostoljubiv a ona ništa ne radi. Petar je začuo lupkanje suđa u kuhinji, ipak je to bio mali stan. Petar je prekinuo malo presvlačiti posteljinu i došao do vrata kuhinje. Vidio je da Vesna pere suđe a onda ju je upitao:
- Oprosti, ali što radiš?
- Pa perem suđe kao što vidiš. – Odgovorila je Vesna s malim osmjehom na licu.
- Ako se ja ne varam ti si gost u ovoj kući, a ja domaćin stoga bih te zamolio da presaneš s pranjem suđa jer to nije pristojno.
- Nije pristojno što ja samovoljno perem suđe? – Vesna se malo začudila Petrovom izjavom
- Nije pristojno da gosti išta rade osim.... gostuju.
- No što ako ja ovo želim? Dosadno mi je.
- Pa pereš suđe... Odi i gledaj televiziju, pričaj s Melom malo, samo nemoj raditi.
- Da pričam s Melom, zar se s njime može razgovarati?
- Odi i provjeri. U sobi je na fotelji.
Vesna je ostavila suđe, obrisala ruke i otišla u sobu. Petar je oprao ostatak suđa iako je Vesna oprala veliku većinu već, pa se vratio u sobu i nastavio pripremati Vesni krevet. Vesna je međutim razgovarala malo s Melom, nije to bilo nešto ozbiljno, ali nasmijavao ju je. Trebao joj je smijeh, nije se već dugo smijala. Nakon što je Petar pripremio krevet rekao je neka proba, pa ako joj se nešto ne sviđa da će rado promijeniti. Petar je u tom trenu stavio Mela na vrh fotelje i sjeo u nju. Bilo je već jako kasno, gotovo ponoć kada se sjetio da nije završio stvari vezane uz posao, iako nevoljko ustao je i malo sredio stvari vezane uz posao. Za desetak minuta je bio gotov. U to vrijeme Vesna je provela nešto vremena u WC-u. Kada su ugasili svjetlo i već si poželjeli laku noć Vesna je započela razgovor još jednom.
- Petre jel spavaš?
- Ne, nisam još umoran. Sjedim i gledam kroz prozor. – Jer je fotelja bila okrenuta prema prozoru kako bi tokom dana svjetlo padalo na stol ispred fotelje da bi Petar mogao u njoj raditi.
- Htjela bi te nešto pitati ali malo mi je neugodno.
- Reci slobodno, ne može biti ništa strašno.
- Zašto si mi dopustio da ostanem?
- Zašto? – Petar je malo zastao, ostao je zatečen pitanjem no brzo je nastavio – Zato što mi se činilo da ti treba pomoć iako je ti konstantno odbijaš.
- Pa da, hvala na tvojoj upornosti.
- Nema problema. No reci mi, ako ja smijem nešto pitati, koliko ti imaš godina? Ne djeluješ da imaš više od dvadesetak.
- Dobro onda djelujem - nasmijala se Vesna - jer imam dvadeset i jednu. A koliko si ti star?
- Dvadeset i tri nema dugo, prošla dva mjeseca.
- Ozbiljno? Ne bih nikada rekla. – začuđeno i nekako nesigurno Vesna je nastavila. – Kladila bih se da imaš 25 godina.
Petar se nasmijao – Eh da bar imam, onda bi me možda ljubav i krenula.
- Zašto to kažeš, misliš da bi te ljubav možda krenula.
- Zato što otkako sam se doselio ovdje prije dvije godine nisam još uspio pronaći djevojku. Malo mi ne dopušta posao, a i kad pronađem neku to se sve brzo raspadne kao kula od karata.
- A u čemu je problem?
- Iskreno ne znam. – Petar je uzdahnuo i sklopio oči. Iako je u sobi bio mrak pa je bila mala razlika imao li on oči otovorene ili zatvorene ipak ih je zatvorio, možda prije zaspi.
- Ulovio me malo san, idem ja leći. Laka ti noć. – malo je zastala, pa nastavila – I još jednom hvala ti.
- Laka ti noć.

Kada je Vesna otvorila oči već je bio dan, dva dana nije spavala u krevetu jer je stalno putovala. Godilo joj je spavanje u krevetu, osjećala se odmorno i puna energije. Pogledala je prema fotelji u kojoj je spavao Petar, no njega već nije bilo. Ustala je i krenula prema kuhinji gdje je pronašla pripremljen doručak, ali Petra opet nije bilo. Razmišljala je da pojede doručak, spremi se i ode jer nije znala kada će se Petar vratiti i gdje je uopće otišao. Za doručak joj je pripremio 3 jaja na oko, poveću šalicu čaja, dvije šnite svježega kruha i sirni namaz. Uzela je to u dnevni boravak sa jednim manjim stolnjakom i pojela. Kasnije je oprala suđe, ostavila ga da se suši. Totalno je zaboravila da je i Mel u stanu, primjetila ga je kada se vratila u dnevni boravak gdje je hodao po stolu. Mel ju je pogledao i rekao «Dobro jutro», Vesna je odvratila. Bilo joj je nekako glupo razgovarati s papigom ali upitala ga je
- Znaš li gdje je Petar?
Mel ju je isprva pogledao, shvatio je što je pitala i samo odgovorio: - Vratit ću se.
- Ali kada će se vratiti?
Mel nije odgovarao, nije znao niti izgovoriti kada će se vratiti, a kamoli da je znao kada. Vesna je uzdahnula i počela slagati krevet na kojemu je spavala. Kada ga je složila razmišljala je što bi mogla napraviti da se oduži Petru za gostoprimstvo, no opet nije znala gdje je Petar otišao i kada će se vratiti jer nije ostavio nikakvu poruku ili nešto slično. Vesna je odlučila pripremiti ručak iako je bilo tek 10 sati. Pronašla je nešto mesa u frižderu, pronašla je rižu i krušne mrvice što joj je dalo ideju što da napravi. Mel je došao u kuhinju jer je bio znatiželjan po prirodi, a uvijek je provodio vrijeme s Petrom dok je on kuhao, sam je poletio i sletio na rub hladnjaka. Vesna se malo bila uplašila ali je ubrzo shvatila što je Mel htio. Nastavila je sa spremanjem ručka dok je Mel sve promatrao svojim malim znatiželjnim smeđim očima. Nakon što je ispekla prvi komad mesa odrezala je mali komadić i stavila sa strane da se hladi i nastavila dalje peći meso. Riža je već bila kuhana kao i neka juha iz vrećice što ju je pronašla sa ostalim začinima. Već je bilo 15 minuta do podneva no Petra još nije bilo. Vesna je dala onaj mali komadić mesa Melu koji ga je ubrzo probao i pojeo. Kada je pojeo podrignuo se i rekao «Pohvala kuharu». To je ustvari naučio od Petra koji je obično kada bi jeo ono što je kuhao znao se podrignuti i reći isto. Vesna se nasmijala i odgovorila sa hvala.
Sve je pripremila na stol i čekala. Srećom pa nije dugo čekala jer je u podne i petnaest minuta Petar ušao u stan. Ostao je jako iznenađen kada je vidio spremljen ručak na stolu. Odjednom se iz sobe pojavila Vesna, a iz sobe se mogao začuti Melov glas «Evo me». Začuđen i pozitivno šokiran Petar je pogledao Vesnu. Ona mu je objasnila da ako ništa drugo mogla je barem skuhati ručak za njegovo gostoprimstvo. Sjeli su i ručali. Petar je stalno hvalio kako je ručak jako ukusan i da ona zbilja odlično kuha. Tako ukusno rižu nije dugo jeo jer ju sam baš i nije znao pripremiti. Nakon ručka ovaj puta je Petar preduhitrio Vesnu u pranju suđa, a Vesna je otišla u sobu i upalila TV. Po običaju na TV-u ništa pametnoga, pa ga je ubrzo i ugasila. Mel se dogegao do kreveta i poletio na njega. Došao je do Vesnine ruke i počeo se maziti uz nju. Melu je jako svidjela Vesna, bila je draga osoba i on je to osjetio. Vesna je ubrzo shvatila što je Mel htio pa ga je malo mazila po perju. Kada je Petar ušao u sobu i vidio Vesnu i Mela nasmijao se i rekao:
- Znaš, do sada mu se nitko baš nije svidio, a kamoli ijedna od mojih bivših cura.
- To je valjda zato što tvoje prijašnje cure nisu dolazile petkom navečer u pola deset pred tvoja vrata – Vesna se nasmijala kao i Petar. Na kraju je cijeli taj susret ispao ironičan.
Petar se ponovo počeo spremati i rekao je da će se vratiti za sat vremena iako opet nije rekao kamo ide. Kada se vratio već je bilo pola šest. Rekao je Vesni da se spremi i da idu malo van prošetati jer nije hladno niti ružno vrijeme. Bio je početak siječnja i vani je bilo jako hladno. Iako je snijeg već prošao zemlja je još uvijek bila zamrznuta. Vesna se spremila i izašla van s Petrom. Hodali su i razgovarali sat vremena. Vesna nije uopće shvatila da je Petar cijeli put šetnje već odavno isplanirao jer su se našli ispred jednog malog kafića. Ušli su unutra i sjeli se za jedan mali stolić u kutu koji je začudo bio prazan. Petar je naručio voćni čaj, a Vesna vruću čokoladu. Kada su sjeli Petar je započeo razgovor s novom temom.
- Odlučio sam te izvesti malo van, ne možeš stalno sjediti u onom malome stanu.
- Pa hvala ti, iskreno nisam se ovome nadala i ovo je baš jedno ugodno iznenađenje. – Vesna je pogledala Petra u oči. Oboje su osjetili nešto iako nisu znali što, pogledi su im bili iskreni, topli... Niti jedno od njih nije htjelo samome sebi priznati da mu se drugo sviđa, nekako im je sve to bilo još prerano, nisu bili spremni na to, a opet kao da su oboje to htjeli. Razgovarali su tako neko vrijeme, zatim je Petar odjednom upitao Vesnu
- Ej, želiš li otići u kino?
- U kino? Nisam bila ima već 4 godine.
- Pa nisam niti ja dugo bio, a baš bih htio otići pogledati film u ugodnome društvu.
- Hvala na komplimentu, ali što ćemo gledati? – Vesna je bila pomalo i znatiželjna, a i sada je ostala još više iznenađena nego što je bila kada su otišli na piće.
- Pa ja sam mislio da ti izabereš film, ali ako želiš možemo se dogovoriti.
- Pa dobro, hvala ti još jednom.
Izašli su iz kafića, Petar je platio račun i nastavili su šetati prema kinu. Prošli su kraj mnogih ljudi, što mlađih, što starijih, što zaljubljenih parova, što grupe prijatelja, što obitelji, što samaca. Oni su se također doimali poput jednoga para, djelovali su kao da se poznaju cijeli život iako se nisu još poznavali niti 24 sata. Petar više nije znao što bi rekao, ponovo je osjetio onu privačnost koju je osjetio kada je Vesnu pogledao u oči, pogledao ju je dok su hodali prema kinu i dok ju je gledao imao je osjećaj kao da se znaju već mjesecima... godinama. Odlučio je sve to držati za sebe, nije htio ništa govoriti. No Petar nije znao da onaj trenutak kada su izašli iz kafića ga je Vesna skoro primila za ruku, no usjpela se izvući kopajući po svojoj torbici. Malo su razgovarali iako nitko od njih nije primjetio jer su oboje razmišljali. Razmišljali su jedno o drugome a nisu si to htjeli priznati. Kada su napokon došli do kina i ušli unutra gledali su postere filmova koji trenutno igraju. Komentirali su što bi bilo dobro što ne i na kraju su se odlučili na komediju. Petar je platio i karte i kupio grickalice i sokove, a Vesni je bilo neugodno zbog toga. Petar joj je govorio da joj nema što biti neugodno jer on tako želi. Sjedili su otprilike u samoj sredini kina, a Petra je jedino mučilo da ovo nije neka kvazi-komedija. No na njegovo vlastito iznenađenje film je bio prava komedija, oboje su se smijali, a trebao im je smijeh, Vesni pogotovo. Ovako dobro se nije zabavila već dvije godine. Bila je jako zahvalna na tome iako mu nije to rekla otvoreno, no Petar je nekako znao. Kada je film završio i kada su izašli iz kina Vesna je poljubila Petra. Isprva je Petar bio šokiran, ali kasnije se prepustio trenutku. Oboje su uživali u poljupcu koji i nije bio baš kratak. Dugo su stajali, tako spojenih usana, zagrljeni i uživali. Potpuno su se prepustili poljupcu. Nakon što su im se usne malo razdvojile pogledali su jedno drugoga u oči. I dalje su stajali zagrljeni, ali nisu ništa govorili, samo su se gledali. Kao da je tim pogledom Vesna ujedno htjela reći i hvala i oprosti, a Petar kao da joj je govorio da nema veze. Poljubili su se još jednom, a taj poljubac je bio puno dulji od prošloga. Nakon svih tih poljubaca krenuli su natrag prema Petrovom stanu. Počela je padati lagana kiša pa su malo požurili. Cijelo vrijeme nisu ništa govorili, ali oboje su se osjećali sretno, oboje su si dokazali ono što nisu htjeli priznati, a to je da su se jedno drugome svidjeli.
Kada su bili samo dvije ulice udaljene od Petrovog stana spustio se pravi pljusak iako je vani bilo hladno, no bilo je pretoplo za snijeg. Ovaj put Petar nije požurio nego je stao, primio Vesnu za ruku i povukao je bliže k sebi, prigrlio ju je i poljubio na tom pljusku. Petar je mogao osjetit hladne kapi kiše kako padaju po njegovoj glavi, ali na njih nije obraćao pažnju, obraćao je pažnju na tople Vesnine ruke oko njegovoga vrata i njen topli dah na svome hladnome licu, mogao je osjetit njene tople i meke usne na svojima, ali o tome nije razmišljao. S tim poljupcem je jednostavno utonuo u neku neopisivu dubinu, osjećao se kao da lebdi, osjećao se zaljubljeno. Vesna je ostala iznenađena Petrovim pljupcem na kiši ali i ona se prepustila trenutku. Ona se nakon toliko godina bjega konačno osjetila zaštićenom, konačno se osjećala da ima nekoga a ne samu sebe kao do sada, kada joj je ta misao prošla kroz glavu stisnula je još jače ruke oko Petrovog vrata i još se više priljubila uz njegov lik.
Neki ljudi koji su prolazili u žurbi su ih primjetili kako se ljube na tom pljusku nisu niti mogli zamisliti da su njih dvoje još jučer bili potpuni stranci. Nakon jednog dugog poljupca Petar je predložio da krenuo kući. Kada su došli u njegov stan uopće nisu obraćali pozornost na Mela koji je stajao na stolu u boravku. I dalje su se ljubili, počeli su se skidati i na kraju završili u krevetu vodeći ljubav kroz većinu noći. Drugog dana kada su se probudili nitko od njih nije osjećao nikakvu krivnju zbog jučerašnjih postupaka, nitko se nije grizao da je učinio nešto krivo i oboje su bili sretni. Niti sami nisu bili svjesni činjenice da se poznaju ustvari samo tridesetak sati, a ustvari već su se zaljubili jedno u drugo. Nisu previše znali jedno o drugome, ali bili su voljni saznati, bili su voljni pružiti si šansu, bili su voljni pokušati....

Vesna je pričala sa svojim prijateljicama na kavi u njenoj kući. Kuća je bila velika, imala je dva kata. Na prizemlju je stajao poveći dnevni boravak, u dnevnom boravku su bila vrata prema podrumu i stepenice prema drugome katu, na kraju dnevnog boravka stajala su jedan vrata koja su vodila u isto tako poveću kuhinju. U kuhinji vrata za izlazak u dovrište, kuhinjski stol na kojemu su ručali i na kojemu je bilo mjesta za šestero ljudi. Kuhinja je bila kompletno opremljena. I kako je Vesna i dalje pričala sa prijateljicama mogla je začuti dolazak automobila ispred kuće. Nasmijala se i odložila šalicu i dalje slušala što su joj prijateljice pričale. Nekoliko trenutaka kasnije u kuću je utrčalo i dvoje djece, dječak od 11 i curica od 13 godina. Oboje su povikali «Mama!» i dotrčali do Vesne i zagrlili ju. U tom trenu i Petar je ušao kroz vrata. Nije to više bio isti Petar, bio je stariji, imao je 39 godina. Kosa mu je već pomalo sijedila, ali još uvijek je imao mladenačko lice. Dok je Vesna grlila djecu na njenoj se ruci mogao vidjeti prsten. To je bio vjenčani prsten, bio je napravljen od zlata i imao je mali dijamantić za ukras. Niti Vesna više nije bila ista, imala je 37 godina, no bila je stretna, nije razmišljala o svojim godinama niti o Petrovim. Imala je sve što si je ikada mogla zamisliti. I Mel je stajao na svojoj prečkici i dalje baš kao i prije 16 godina pričao, smijao se, podrigivao dok je jeo, ali i prostačio. Ako je netko ostao isti to je onda bio on. No činjenica je da ustvari više ništa nije bilo isto, sve je bilo mnogo bolje. Sve je završilo dobro samo zato što je Petar jedne noći ugostio jednu mladu djevojku kojoj je dobrodošla njegova pomoć, sve je završilo dobro jer su odlučali pokušati, sve je završilo dobro jer su nakon toga imali jedno drugoga. Njihova kćerkica Maja je znala pitati za četiri slike koje su uvijek stajale u dnevnom boravku, da im ispričaju priču vezanu uz te slike. Na prvoj slici bila je Vesna i Petar koji je stajao iza nje, zagrlio ju i poljubio u vrat. To je bila slika koja je nastala tjedan dana nakon što su se upoznali. Druga je bila slika s njihovog vjenčanja dvije godine kasnije. Treća je bila kada su se vratili iz rodilišta s Majom, a četvrta kada su se vratili iz rodilišta s Ivanom. Sve četiri slike imale su jednu zajedniču stvar, to je bila ljubav.


Eto ljudi, nakon duljeg vremena (cijeli mjesec) napisao sam nešto. Istina je da vas ovaj mjesec baš i nisam niti čitao niti komentirao, pa ću ovaj vikend morati malo nadoknađivati :). Kome se nisam javio mailom javim se popodne ili navečer, a do tada ostanite mi dobri, lijepi i pametni

Linkin Park - Faint

I am a little bit of loneliness a little bit of disregard
Handful of complaints but I can’t help the fact that everyone can see
these scars
I am what I want you to want what I want you to feel
But it's like no matter what I do, I can't convince you, to just believe
this is real
So I let go, watching you, turn your back like you always do
Face away and pretend that I'm not
But I'll be here 'cause you're all that I got

[Chorus]
(I can't feel the way I did before)
(Don't turn your back on me)
(I won't be ignored)
(Time won't heal this damage anymore)
(Don't turn your back on me)
(I won't be ignored)

I am a little bit insecure a little unconfident
Cause you don't understand I do what I can but sometimes I don't make
sense
I am what you never wanna say but I've never had a doubt
It's like no matter what I do I can't convince you for once just to hear
me out
So I let go watching you turn your back like you always do
Face away and pretend that I'm not
But I'll be here 'cause you're all that I've got

[Chorus]
(I can't feel the way I did before)
(Don't turn your back on me)
(I won't be ignored)
(Time won't heal this damage anymore)
(Don't turn your back on me)
(I won't be ignored)

(No)
(Hear me out now)
(You're gonna listen to me, like it or not)
(Right now)
(Hear me out now)
(You're gonna listen to me, like it or not)
(Right now)

(I can't feel the way I did before)
(Don't turn your back on me)
(I won't be ignored)

[Chorus]
(I can't feel the way I did before)
(Don't turn your back on me)
(I won't be ignored)
(Time won't heal this damage anymore)
(Don't turn your back on me)
(I won't be ignored)

I can't feel
Don't turn your back on me
I won't be ignored
Time won't heal
Don't turn your back on me
I won't be ignored

Eto još jedna pjesma jer zbilja ne stignem napisati pravu (svoju...). Ne znam zašto al opet (kao i uvijek točnije...). Stalno vam obećavam novu priču, stalno vam obećajem novu pjesmu... al kako se kaže obećanje ludom radovanje, pa vam stoga više neću ništa obećavati.

Napisat ću ono o čemu već dugo razmišljam (možda zato i ne objavljujem ništa). Iskreno razmišljam prestati pisat... više mi to nekako sve zajedno nema smisla, a opet veseli me kada nešto pišem, veseli me kada nešto "izmišljam", tj. veseli me moja kreativnost na djelu i to je jedina stvar koja mi govori da ne prestanem... Baš sam neki dan stavio svoju listu "za" i "protiv"... uglavnom lista protiv je imala gotovo dvostruko više argumenata nego lista za. Vrijeme je vani opet šugavo... večeras ću sigurno probati nešto napisati, no sigurno neću objaviti.
Ostanite mi dobri, lijepi i pametni.

Be My Heartbreak

Kad ujutro otvorim oči prvo se sjetim tebe
Zašto, svaki put se pitam, ne ležiš kraj mene
Al zamislim scenu kako spavaš i sanjaš
Bez brige, znajući da ćeš se kraj mene probuditi.

Zašto svaki put kad čujem tvoje ime ili glas sličan tvom
Uvijek pomislim to si ti, ali to je samo glas u srcu mom
Jer ono bi željelo da si sada tu, da se smiješ i budeš sretna
Jer ono samo želi tebi sreću, ono samo želi tvoju ljubav.

Tvoja ljubav je ono što ga grije
Ovo srce samo za tebe bije
Ovo srce sada je u rukama tvojim,
I ovo srce sada više se ne boji.

Ti ćeš uvijek biti moja maca, ti ćeš uvijek biti tu.
Biti ćeš tu u mom srcu koje će ti pružiti svoju ljubav svu.
Ono htjet će samo da te još jednom vidi i čuje.
Ono neće moći bez tebe, ono je sada tvoje.

Kada me poljubiš znat ćeš da ću ti nedostajati,
Znam da se za ovu ljubav nećeš nikada kajati.
Sve što sada želim je samo da si tu.
Da ti mogu pružiti ruku, poljubiti te, zagrliti....
To bi bila sreća, to bi bila ljubav i biti će, znaj to
I jedina sreća što mi treba, to si maco ti
Moje srce nikada neće te zaboraviti.

Linkin Park - Runaway

Graffiti decorations
Under the sky of dust
A constant wave of tension
On top of broken trust
The lessons that you taught me
I learned were never true

Now I find myself in question
They point the finger at me again
Guilty by association
You point the finger at me again

I wanna run away
Never say goodbye
I wanna know the truth
Instead of wondering why
I wanna know the answers
No more lies
I wanna shut the door
And open up my mind

Paper bags and angry voices
Under a sky of dust
Another wave of tension
Has more than filled me up
All my talk of taking action
These words were never true


Now I find myself in question
They point the finger at me again
Guilty by association
You point the finger at me again

I wanna run away
Never say goodbye
I wanna know the truth
Instead of wondering why
I wanna know the answers
No more lies
I wanna shut the door
And open up my mind

I’m gonna run away, and never say goodbye
I’m gonna run away and never wonder why
I’m gonna run away and open up my mind

I wanna run away
Never say goodbye
I wanna know the truth
Instead of wondering why
I wanna know the answers
No more lies
I wanna shut the door
And open up my mind

I wanna run away and open up my mind

Evo za početak jedna pjesma koju u zadnje vrijeme dosta slušam, i prije mi se bila jako svidjela, pa se može reći da me nostalgija hvata. Nisam se neko vrijeme javljao zbog faksa i svega pa nije bilo niti priča niti pjesama. Neću vam ništa obećavati ali mogla bi jedna priča biti objavljena ovaj vikend. Samo sam se htio javiti da znate da sam još uvijek tu, da vas još uvijek čitam (iako možda ne komentiram) i da ću biti tu, pa se uvijek možete javiti. Ostanite mi dobri, lijepi i pametni.

Eto došlo je vrijeme da u ovoj "kraćoj" pauzi vam prekopiram pjesme što sam ih napisao u zadnje vrijeme... dosta se razlikuju od prijašnjih, no opet su iste :). Ostanite mi dobri lijepi i pametni

Queen of my mind

Na ovu hladno i vjetrovito večer
mislio sam te iznenaditi, donijeti ti cvijeće
jer zaslužila si i više no što ti ja mogu dati
no znaj da se zbog tebe neću nikad predati
jer ti si ona koja mi misli mrsi i plete
i želim te kraj sebe, trebaš mi molim te.

Tvoje oči su kao dva jezera zelena bez dna
ali iz njih uvijek se vidi samo toplina
Tvoje lice je poput svile na dodir meko
i kao da je ono okupano u mlijeko
jer tvoj miris ću uvijek imati uz sebe
i kada neću moći biti tu zbog tebe

Znam da ova utjeha nije velika tebi
no i sama ne znaš koliko značiš mi
jer sve bih dao da si sada kraj mene
makar na kratko vrijeme te želim kraj sebe
i sve što mi treba su tvoja blizina i ti
samo nemoj i ti kao sve prije tebe nestati.


Dream

Vani je oluja, kiša lije, grmi
tvoje lice i oči u glavi su mi
razmišljam kako sada sjediš sama
i kako te obavija strah i tama
možda nisam često ležao kraj tebe
no uvijek zamišljam da ležiš uza me
uvijek zamišljam tvoj miris i osmijeh
želim biti uz tebe zauvijek
jer ti si mi sve što na ovom svijetu imam
tvoja je ljubav sve što na njemu primam
strah me je da ovo nije samo san
jer kako ću bez tebe preživjeti novi dan
razmišljam kako sada sjediš i gledaš oblake
vjeruj mi da bih rado i ja sjedio kraj tebe
dodirivao nježno tvoju kosu i usne
i taj topli osjeća tvoje ljubavi primao na se
poljubac kratak ali strastven, vani bljesak
tvoje ruke oko moga vrata, samo jači stisak
prigrlila si me uza se još više da zaboraviš tamu
strah te je da odem, da te ne ostavim samu
iako je sve ovo samo igra naših umova
sve je tako stvarno kao ova tama uboga
bljesak oluje i na svom krevetu vidim tvoj lik i sjenu
kako sjediš sama i plačeš na ovu prokletu mjenu
jer sama pomisao na mene ti nije dosta, želiš me
no kako da ostvarimo nešto nemoguće
tebe želim više nego što si priznajem
polako u nepriznaju svome nestajem
ali jedina bi žrtva bila ti
kako me netko može toliko voljeti
zar sve je ovo bio samo san
otvorio sam svoje oči, počeo je novi dan.

pa eto teška srca ovo pišem jer zbilja neznam kome da ju proslijedim jer kao što sam već rekao 5-6 ljudi čita moj blog, a već su ju svi napisali... tako da ću ja morat bit crna ovca i prekinuti ju. Sto se tiče same štafete... mojih 5 crnih točaka bi bile

1. Ja sam jako veliki glumac uživo, možda djelujem sretan, možda se stalno smijem ili što (iako pokušavam podići raspoloženje ostalima), ali sam ili u bedu ili vrlo veliki flegmatik. Čist mi je svejedno što će se dogodit, što će propast što ne.

2. Ovo je možda malo glupo, al ja sve svoje jako dobre frendove i frendice gledam više kao braću ili sestre jer to je ono što mi fali u životu... ja sam jedinac i žao mi je zbog toga, no naravno nisu mi svi sada frendovi to nego samo najuži krug frendova.

3. Priznajem da u životu nije lagano nikome i znam da imam puno toga što drugi nemaju i sretan sam s malim stvarima iako možda djelujem kao neki materijalist ili djelujem opsjednut novcima, ali sam ustvari jako skromno biće. Takav sam odrastao i uvijek ću biti skroman.

4. Osobno mislim da nisam stvoren za ljubav jer radim velike pogreške u ljubavi kao i još mnoge druge stvari i iskreno ne znam kako se ponašati s curom a opet to je nešto što se nemože naučiti jer 100 ljudi, 100 čudi ali opet činjenica je kolko god se tvrdilo da izgled nije važan, ja vjerujem da je ali samo za početak.

5. Ovaj blog sam počeo pisati na nagovor jedne stare prijateljice i počeo je kao kritika na okolinu u kojoj živim, ali sam češće komentirao sebe pa je ispalo vrlo depresivno, odlučio sam nešto promjeniti pa sam počeo s pričama, ali opet je u njima ostao trag mene i mojih iskustava, nikada ne naglašavam koja, ali u svakoj priči se uvijek može pronaći element koji. Oni koji me pobliže znaju su to i sami shvatili, nekima je bilo čudno, dok su za vas neke moje priče samo priče :). Isto tako što se tih priča tiče uvijek ih pišem kada sam loše volje i nisam baš siguran da bi ih trebao nastaviti pisati.

Tolko o meni ljudi, rado bih ju proslijedio dalje ali stvarno nemam kome... jer baš danas listam blogove nakon dugo vremena i vidim svi su ju već dobili i poslali, nadao sam se da će me uspijeti nekako zaobići. Pa tako i moj tamni anđeo, londonerica, clariss , dreamerica i zdrmana kao i svi ostali vidim već imaju štafetu na blogu tako da ju zbilja nemam kome proslijediti. Nadam se da nitko neče zamjeriti što ju prekidam, no ljudi uživajte i ostanite mi dobri, lijepi i pametni

Na vrlo tamnu noć Silvestar je šetao sam. Vani je bilo jako hladno no on nije osjećao ništa od te zime iako nije bio baš toplo obućen. Točnije Silvestar nije osjećao ništa, niti bol, niti hladnoću, niti tugu. On je ustvari hodao kao da je bez duše i bez tijela. Na ulicama njegovog kvarta nije bilo nikoga, on je bio sam. Mrak mu se činio kao spas. Razmišljao je o mnogim stvarima, gdje su njegovi prijatelji i prijateljice, što se događa s njima, zašto se nitko ne javlja... mnogo toga mu je prolazilo glavom, čak i ono što si je davno zaželio no nikada mu se nije ostvarilo. Očito si je želio previše. Prolazile su minute, a njemu je svaka minuta se činila kao sat, svaki sat kao vječnost... No jedna stvar ipak mu je budila nadu, bližio se taj magičan trenutak. Bližila se ta magična sekunda, taj trenutak na koji se čeka cijelu godinu.
Hodao je već puni sat i napokon je došao tamo gdje je i htio... tamo gdje je vjerovao da će vidjeti najlijepši vatromet na tome dijelu grada. Sekunde su prolazile i dalje. Lagani povjetarac što je prolazio kroz Silvestrovu kratku smeđu kosicu povlačio je za sobom toplinu koju je kosa zadržavala. Njegove su sive oči djelovale zastrašujuće na tom malom licu jer svaki put kada bi nekoga pogledao ta bi se osoba osjetila kao da gleda kroz nju. Nije bio pretjerano visok, niti je bio zanosno građen, no znao se oblačiti kako bi to sakrio. Pogledao je na sat, još samo 35 minuta. Odlučio je još malo prošetati prije nego što se vrati. Oko njega su odjekivale razne eksplozije, ovo vrijeme je podjećalo na vrijeme rata no njega nije bilo strah. Hodao je bez ikakvog obaziranja na obližnje eksplozije, a niti na one najjače ne bi niti malo trznuo ili poskočio. Osjećao se nekako... prazno. Razmišljao je ponovo o svojim prijateljima i prijateljicama, razmišljao je o nadolazećim danima i povratku na fakultet. Razmišljao je kako će se uskoro morati vratiti među totalne strance, a opet nitko od tih ljudi nije bio nešto što bi njemu prijalo da mu bude prijatelj. Nije mu se nimalo vraćalo na fakultet, nije nimalo želio razmišljati o tome, a opet misli su navirale same od sebe. Ponovo je bio izgubljen u sebi, u svojim mislima i nikako se nije mogao vratiti u stvarnost. Zagledao se u neku daleku točku, neko malo svijetlo, a mislima je odlutao na drugi kraj svijeta. Duhom uopće nije bio prisutan. Malo se trznuo kada je začuo neki smijeh nedaleko od sebe. Uopće nije niti primjetio da je prema njemu dolazila neka grupa ljudi, no njemu nije bilo do smijeha, njemu nije bilo do veselja, za njega je ovo bila kao i svaka druga noć provedena u samoći svojih misli i osjećaja, još jedna noć koja bi se raspala kao zrcalo zbog tih mnogih osjećaja i misli. Možda je Silvestar previše razmišljao, možda je trebao više djelovati, no sada je za to kasno, a i on je to znao. Znao je da će ovo biti još samo jedna nova godina puna muka...

ej ljudi, nisam presto nego me faks pritišće pa ne stignem pisati, budem, ali tek na kraj ovog mjeseca...
u međuvremenu napisao sam neke pjesme pa slobodno pročitajte, priča će morati malo sačekati, čitamo se :) a ostanite mi dobri, lijepi i pametni

Princess

Sve što si pružala bila je ljubav
Sve što si imala bila je sreća
Zašto onda ljudi povrijediti te žele
Zar ne vide što rade jednom anđelu?

Kako samo tvoj osmijeh i najtužnije razveseli
Kako tvoja iskrena riječ i najtvrđe srce pogodi
Zašto onda drugi ne praštati ti žele
Zar ne misle da i ti imaš dušu?

Ti si ona što pokreće ovaj svijet
Ti si ona koja nam govori «Naprijed!»
I zašto onda sada plačeš tužna
Zar ne misliš da više pravda ne postoji?

Ti ćeš jednog dana dospijeti u raj
I iz raja pazit ćeš na nas
I zašto onda ne cijenimo što imamo
Zar nećemo se kajati za svoje grijehe?


Aftermath

Moje rane teške su i duboke
Ti ih liječiš i preuzimaš na sebe
Ja ti prvo kažem hvala
i kasnije dokažem da sam ustvari budala
no moji strahovi su moja krivnja i grijeh
no svaki puta mi pomogne samo tvoj osmijeh
jer krive stvari radim kad ti si tu zbog mene
a svaka pomoć prije tebe mislila je na sebe

Ti ostala si kada sam te tjerao od sebe
ti nisi uopće mislila na sebe
ti vjerovala si u moje bolje vrijeme
zašto sam onda povrijedio tebe
a ja i dalje te tjeram od sebe
jer ne želim opet imati rane
ne želim još jednom da dignu ruke
ne želim da opet mi počnu muke

No ti se i dalje smiješiš i smiješiš
a ja i dalje griješim i griješim
tvoja nada mine malo pa se vrati puna snage
a ja želim ljude poput tebe... mile, drage
opet griješim umjesto da se smiješim
umijesto da riješim tamo gdje griješim
trebaš mi sada više no prije
i molim te za pomoć, teško mi je

Previše loših stvari sam rekao
previše novih rana sam zasjekao
no nisam ih radio samo sebi
radio sam ih nesvjesno i tebi
prekasno je bilo kada sam shvatio
najrađe bih vrijeme sada vratio
no znam da sada za to je kasno
izgubio sam nešto divno i krasno

Hej ustani, jutro je, Badnjak je. To su bile riječi s kojima je započeo Danijelov dan. Ustao je iz kreveta, probudila ga je mlađa sestra, još je bila dijete, imala je šest godina. Bilo je pola 9 kada je Danijel ustao iz kreveta i krenuo do kuhinje da si skuha kavu. Stavio je kuhati kavu i razmišljao je o svemu što mora danas uraditi. Razmišljao je o prošlom Božiću i prošloj Novoj. Ustvari razmišljao je o svim prijašnjim Božićima i svim novogodišnjim proslavama i kako je uvjek nešto se dogodilo da nije mogao ili otići nekaom ili se dobro provesti. Naime prošle godine u ovo vrijeme umro mu je jedan od najdražih prijatelja, pred tri godine umrla mu je tadašnja cura. Njemu ovo doba nije bilo niti drago niti sretno, budilo je samo tužna sjećanja, samo tužne trenutke. Nikada nije imao na umu lijepotu ovih sretnih dana. Sve ga je mučilo, sve mu se motalo po glavi. Lupio je šakom o stol zaboraveći da u njoj drži žlicu. Žlica mu je ispala od siline udarca i pala na plamenik špareta. Brzo je ugasio šparet i izvadio žlicu ispod rešetaka. Dok je vadio žlicu opekao se na rešetku pa je propsovao pokoju, no voda je već bila kuhana, pa je nalio vodu u šalicu i pripremi si espresso po običaju. Nije stavljao šećer, što simbolički, što iz razloga što mu nije bila kava sa šećerom dobra. Ionako nikada mu život nije bio sladak, zašto bi bila kava.
Sjeo je za stol uzeo novine u ruke. Majka je već bila u dućanu i kupila novine. On otvorio crnu kroniku i počeo čitati naslove. Najviše ga je privukao naslov «Brutalno pretučen, pa izboden nožen i iskrvario do smrti», počeo je čitati i vidio kako je mladić od 23 godine, ne puno stariji od njega, doživio svoju sudbinu. Nakon crne kronike otvorio je osmrtnice i listao, tražio da bi možda vidio, tj. ne bi vidio neko poznato lice. U tom trenutku ponovo je protrčala njegova mlađa sestra, zaigrana i vesela zbog Božića. Došla je do njega i rekla «Danijel, danas dolazi Djed Mraz, donosi nam darove!»
Danijel ju je pogledao, nije joj htio reći da Djed Mraz ustvari ne postoji. Ipak je ona još bila dijete, a i on je imao nešto malo srca što mu je ostalo. On je pogledao nju nasmijao se i rekao da će joj Djed sigurno donijeti puno lijepih darova jer je bila dobra cijele godine i da joj je siguro donio ono što je željela. Naime Danijel je isto kupio par darova za svoje najdraže. Tati je kupio sat, majci je kupio prsten s posvetom, dok je svojoj seki kupio jedan srebrni lančić, baš onakav kakav priliči curama. Privjesak na lančiću je bila mala svijeća, nalazila se u krugu od vatre. S lančićem se nalazilo i jedno malo pisamce. Pisalo je neka te ovo svijetlo vodi kroz život. Inače Danijel nije imao puno novaca, no ovo je uštedio od cijele godine i od onoga što je dobio za rođendan. Bilo je vrijeme da i on jednom kupi nešto svojima.
Nakon što je popio kavu obukao se i izašao van. Prošlo je nekih pola sata otkako je ustao no morao je razbistiriti glavu. Dugo je hodao, uopće nije razmišljao kamo ide, samo su ga tijelo i um nosili negdje daleko. U njegovom pogledu se mogla vidjeti dubina, moglo se vidjeti da njegova duša uopće nije u njemu, da je negdje daleko i od njegovih misli i njegovog tijela. Moglo se vidjeti silueta čovjeka. Moglo se vidjeti duha... I dok je tako hodao po velikoj hladnoći. Razmišljao je kako je trebao obući deblju jaknu.
Stajao je na mostu i gledao svoj dah. Gledao je kako nestaje u daljini i nije uopće razmišljao o hladnoći iako je i sam vjerojatno bio hladan kao sami led. Nastavio je hodati preko mosta. Nije to bio veliki ili visoki most. To je bio mali mostić preko jedne manje rijeke, bio je napravljen od kamena. Tu je obično dolazio razmišljati. To je bilo njegovo utočište. Ionako nikada tu nitko nije prolazio. To je bio teško pristupan šumski puteljak, cestica je zarasla svakakvim grmljem, ljudi više nisu prolazili, a ustalom nikoga nije niti bilo vani u ovo hladno vrijeme. Danijel je odlučio prošetati malo gradom pa se vratiti kući. Trebalo mu je dva sata da dođe do grada i odlučio se malo zgrijati pa je sjeo u jednu kavanu.
Malo toga je radilo na badnjak, no kafići su uvijek otvoreni. Ušao je unutra i sjeo se u jedan kut, taj kut je imao luster, no dvije od tri žarulje nisu radile pa je bio u polumraku. Njemu nije smetalo. Pasala mu je toplina kafića, osjetio je kako mu se krv vraća u uši i prste, ponovo je počeo osjećati noge. Konobarica je došla do njega i pitala ga što će, naručio je duplu crnu kavu i čaj od limuna. Promatrao je malo ljude iz sjene svoga kuta. Vidio je tri para i dvije grupice ljudi. Jednu grupicu su činile cure, vjerojatno se nisu dugo vidjele pa sada prepričavaju neke zgode koje su im se dogodile. Vidjelo se da su dobre prijateljice i da se dugo poznaju. Drugu su grupicu sačinjavali mnogi dečki i cure, vjerojatno neka srednjoškolska ekipa koja dogovara nešto za proslavu Nove. Od ona tri para dva su bila cura i dečko. Danijel je mogao vidjeti toplinu u njihovim očima i da se iskreno vole. Treći par su bila dva dečka, stari prijatelji moglo se vidjeti, nekih 25-26 godina. Pričali su vjerojatno o poslu ili starim danima, tko zna o čemu sa te duljine ih nije mogao čuti. Konobarica mu je donijela kavu i čaj. Danijel je odlučio prvo popiti čaj da se zgrije, pa onda s guštom ispiti kavu. Kada je izašao iz kuće bilo je jutro, sada je već bilo debelo popodne. Nije bio gladan iako nije ništa jeo. Počeo je piti kavu kada je u kafić ušao jedan njegov stari poznavnik još iz osnovne škole koji se odselio kada je krenuo u srednju. Sjeo je preko puta njega i pričali su malo o životu i tako. Nakon nekog vremena je njegov frend spomenuo kako ga ide ljubav. U tom trenutku Danijela je nešto presjeklo, sjetio se događaja pred tri godine. Pogled mu je utonuo negdje u dubinu, na 3 sekunde je nestao sa svijeta. Zatim je ustao i izvadio 20 kuna na novčaniku i ostavio ih na stolu. Ispričao se prijatelju i rekao da mora ići. Čaj je popio no kave nije popio puno. Izašao je van i ponovo počeo hodati, ovaj put prema kući. Imao je dobra 2 sata pješice do doma. Putem je samo razmišljao o glupostima. Razmišljao je samo o svom poslu i fakultetu. Radio je i studirao, trebali su njegovi roditelji novaca pa je počeo raditi u 10. mjesecu. Nije mu bilo teško malo se žrtvovati za njih jer su se oni prije žrtvovali za njega. Kada je došao kući ponovo je do njega dotrčala sestra, rekla mu je da su već okitili bor, za njega su ostavili jednu kuglicu, onu koja je njoj bila najljepša. On ju je primio u naručje i podigao, rekao je neka ju ona stavi umjesto njega. Odnio ju je do bora, a ona je kuglicu objesila na granu koja je bila malo dulja od ostalih, a imala je samo jednu kuglicu. Kuglica je bila crvene boje, imala je na sebi malo zlatnih šljokica u obliku trokutića. Pozdravio je majku i oca, oni se nisu pitali gdje je bio, već su se navikli na te njegove šetnje pa su pretpostavljali.
Već je bila večer, osam sati. Danijelova mlađa sestra je zaspala, on je taj trenutak odlučio staviti njegove poklone pod bor kao što su to učinili i njegovi roditelji. Nisu ih otvarali do samog Božića. Kada su si čestitali Božić i pogledali svoje darove otišli su probuditi Petru i reći joj da je Božić i da joj je Djed već ostavio darove, no da se žurio pa je nije stigao pozdraviti. Ona je ustala i gledala svoje darove, što igračke i robicu, a i dar kojem se najviše veselila bila je jedna mala lutkica koju si je željela. Zatim je otvorila bratov poklon i našla unutra lančić. Rekla je da je jako lijep i vidjela je privjesak, našla je i porukicu i pitala što na njoj piše. Danijel ju je znao napamet pa nije niti pogledao nego je samo rekao «Neka te ovo svijetlo vodi kroz život». Stavio joj je lančić oko vrata, malo joj je bio veliki, ali Danijel je znao da će za koju godinu joj stajati taman. Spremili su ga na čuvanje, bila je premala za nakit, no kada dođe vrijeme dat će joj neka ga nosi. Stavili su Petru natrag na spavanje. Još se uvijek ponegdje mogla čuti eksplozija pokoje petarde, no svake godine su bile sve rijeđe i rijeđe za Božić a sve veće, jače i bolje za Novu.
Negdje dosta rano u noć Danijel je zaspao. Probudio se ponovo ujutro prije svoje mlađe sestre i roditelja, ponovo si je napravio kavu, no ovaj put nije imao novine, a i nije ih mogao nigdje kupiti. Bio je Božić. To jutro je jednostavno morao popiti kavu bez novosti. Kada je popio kavu i kada je taman ustao kako bi otiša u WC umiti se i oprati zube kao što radi svako jutro primio je SMS na mobitel koji je rekao da neka dođe u jednu bolnicu da se ujutro dogodila nesreća. Nije znao što se dogodilo, znao je samo o kome se radi. Primio je SMS od jednog prijatelja i znao je da se radi o drugom prijatelju jer njih dvoje su bili nerazdvojni... kao dva brata blizanca. Odma je znao tko je u nevolji. Brzo se spremio i otišao, još nitko nije bio budan. Izletio je iz stana i trčao je niz stepenice. Vozio se javnim prijevozom i za pola sata je bio u bolnici. Našao je tog prijatelja i pitao ga što se dogodilo. Ovaj mu je rekao kako ujutro kada su se vraćali kući je drugoga pokupio pijani vozač i da je u kritičnom stanju, da ne znaju hoće li se izvući ili ne. Rekao mu je da je već sat i pol na operaciji. U tom trenutku taman su dolazili mladićevi roditelji i obitelj. Majka je bila sva uplakana, a od mladića sestra koja je imala 16 godina i brat koji je imao 19 držali su majku i oni su isto plakali. Otac je došao do njih i pitao što je bilo. Nakon što su sve objasnili otac je bio ljut, no opet zabrinut. U to vrijeme je došao doktor i pitao je tko su roditelji. Otac je došao brzo do njega dok je doktor rekao da mu se stanje stabiliziralo, i ako preživi dan da će preživjeti. Isto tako rekli su im da postoji šansa da više nikada ne prohoda, a ako će i hodati da će mu trebati štaka. Danijel si je pomislio kako je ovo još jedan u nizu sretnih Božića i da zbilja je to vrijeme tuge, a ne sreće. Ipak znao je da ćemu se prijatelj izvući, da se on neće samo tako predati. Njegov prijatelj je bio jak u srcu i duši, a i čuo je kako sestre pričaju da je tokom cijele operacije bio više manje pri sebi. Pomislio je kako je to negdje moralo biti gadno, ta bol i sve, no duboko u sebi je znao da će sve dobro završiti. Izašao je iz bolnice i sjeo na klupice ispred. Čekao je neke nove vijesti, u međuvremenu je javio svojima što je bilo, pa da ne brinu gdje je.
Bilo je već kasno popodne kada je čuo da je Ivan došao k svjesti. Došao ga je posjetiti ali samo na minutu. Rekao mu je neka se drži i da zna da on to može, a Ivan se našalio da ga je auto samo okrznuo. Ivan je i u najgorim trentucima uvijek volio držati ljude nasmiješenima, nikad nije volio da drugi budu tužni u njegovoj blizini. On je po prirodi bio vesela osoba i obično su se svi oko njega smijali. Imao je takav utjecaj na ljude i bilo bi šteta da svijet ostane bez njega. No sve je dobro završilo, Ivan je prohodao i bez štake samo je šepao jako, ponekad je koristio štaku za «dulje» šetnje.

Idući Božić Danijel se ponovo prisjećao svih događaja prošlosti, ponvo se sjetio kao je za njega ovo vrijeme tame, a ne sreće kao ostalima. Završio je još na ljeto svoje školovanje, postao je u kratko vrijeme vrlo veliko lice u određenoj tvrtci. Našao je neke nove prijatelje, ostvario nova poznanstva i sve se činilo dobro. Kupio je svoj stan, nije bio velik ali je bio njegov. Živio je sa dva kućna ljubimca, malim psom i velikom papigom. Planirao je kupiti i veliki akvarij, no ne bi ga imao gdje staviti. Imao je malo drvce u dnevnom boravku. Taman su mu u posjet došli roditelji i sestra i pozvali ga da bude s njima na Božić. On je prihvatio tu ponudu uz uvjet da ponese i životinje, roditelji su pristali. Neko vrijeme je pričao s roditeljima dok se sestra igrala sa životinjama, a zatim su oni otišli.
Danijel je otišao ponovo u jednu kraću šetnju, ponovo je otišao u onaj kafić kao i prošle godine, no ove je godine bio pustiji, sjedilo je u njemo troje ljudi, on i samo je konobarica još bila prisutna. Ponovo je naručio čaj i kavu. Popio je čaj i kavu u miru i krenuo kući. Putem doma dogodila se velika nesreća. Danijel je naime poginuo u nesreći kada je autobus u kojemu se vozio naletio na kamion, a Danijel je sjedio naprijed. Ustanovilo se da je vozač kamiona bio pijan. Taj Božić njegovi roditelji su imali u crnom. Njegova mlađa seka je plakala, jako ga je voljela...
Prošlo je 10 godina od tog događaja. Petra je već dvije godine nosila lančić, roditelji su joj rekli od koga ja, a i porukica je još uvijek bila tu, stajala je na posebnom mjestu u Petrinoj sobi, u malom okviru kako nikad ne bi se zametnula ili slučajno bacila ili nešto. Petra je na svom stolu imala i jednu sliku. Sliku sebe i svog brata kako je drži dok ona stavlja crvenu kuglicu na bor. Mnogo puta kada je neka od njenih prijateljica došla kod nje pitala bi tko je ovaj zgodan dečko na slici i tko je ta curica. Ona bi rekla da je to njen brat i ona pred mnogo godina, a kada bi pitali gdje je njen brat ona bi odgovarala na boljem mjestu. Lančić je njoj bila najdraža stvar koju je imala i ne bi ga dala ni pod prijetnjom smrću. Još uvijek bi razmišljala kako bi bilo da je njen brat tu, no što god da napravi ne može ga vratiti. Mislila je da je on još uvijek tu s njom da ju pazi kao njen anđeo čuvar. Petra bi ponekad znala i spavati s onom slikom, plačući prije toga. Drveni okvir već je upio mnoge suze, no još uvijek je on bio dio njegog lijepog dijetinstva.

Sretam vam Božić i sve najbolje. Uživajte, za kraj evo vam copy paste jednog dijela jedne pjesme koja me je pomalo inspirirala za ovu priču.

Yo, pardon me, I think I'm next to earl
Too many problems going on, that's why I left my girl
Pack my backs and I travel with a pen and my notepad
They said I was broke and things that I don't have
But still, I try to find a way to escape
From all the hate planted in my head which lead to mistakes
But now I'm breaking the mold, See I was patient and calm
Many sleep in the rain, but now I'm awake in the storm
Wrinting my life in the short film, the rise and the fall
How I managed to scorch hills and climb the wall
Pound pavement, Aimless in this cold existence
Even the things that change and I'm going the distance
Overcoming the doubt that had control for so long
To put it all behind me cause life still goes on
Now I'm much stronger and know where I stand
One lost soul searched over and over again

These days are dark and the nights are cold
People acting like they lost their soul
And everybody's trying not to cry
Tryin to get by and trying not to feel outta control
And if you look hard enough, sometimes you'll find
A place that might just remind you of home
But if it doesn't feel like home, You can do what I do
Just pretend you don't feel so alone

Ostanite mi dobri, lijepi i pametni.